ponedjeljak, listopad 17, 2011
našiljim olovku i da se prisjetim kako ovo ide...
subota, listopad 24, 2009
...sjećanje na jedno ljetno predvečerje na polju tek pokošene djeteline,
sjećanje na izbodena koljena oštrim stabljikama trava,
na dječji smijeh i njihovu igru lovice po njivama,
sjećanje na sreću
i na jednog veoma strpljivog gospodina skakavca.
subota, rujan 12, 2009
No, bogme se ovdje dobro zapaučilo i uprašinalo...
(Nisam još sigurna je li to zbog nedostatka vremena ili volje, ali na koji se god razlog izvlačila, još uvijek mi se javi želja da se vratim).
Starom društvu lijep pozdrav!
subota, ožujak 28, 2009
Samo na jedan sat, i Nikola Tesla bi vam se pridružio.
(od 20.30 do21. 30, večeras)
srijeda, veljača 25, 2009
Putoopisnih okosnica par slijedi za koji dan jer umor svlada i najčvršće, pa tako i mene.
Fotke su subotnje, 21. veljače, ove godine.
nedjelja, veljača 15, 2009
Da, iza ormara su vrata...
Ormar je u neredu, ono što je u njemu, a to je kaos otrgnutih papirića s porukama koje smo ostavljale u frižideru, ili ispod šalice skuhane jutarnje kave, bilješke s natjecanja u jambu i beli, stranice iskucane na novoj olympusovoj pisaćoj mašini sa azrinim stihovima koje mi nitko nikad nije pjevao (niti će ikad)...krenuo sam u dubinu sobe svjesnom namjerom da materijaliziram nemoguće snagom poruke..., prazna stranica s datumom 4. kolovoza 1998. izderana pinkalom u napadu očaja i bijesa, i na desetke zapisanih haikua -zaključaka svakodnevice (treba se pronaći), a stihova mnoštvo, pregršt riječi upućenih.
Stanka.
Melodija Smetanine Vltave tekla je mojim ušima današnjeg prijepodnevna dok sam koračala na začelju kolone i pokušavala osmisliti i zatim opravdati svoje buduće odluke. Izlaz se činio jako poželjan pa sam samo, u svom stilu ne komplicirajući život, krenula naprijed.
Vrata. Što ću sad?
Otvoriti ih ili ne?
Znam se.
Pa tako će i biti.
utorak, siječanj 20, 2009
Planinarili smo. Geo-park Papuk, subota, nebo iznad vrha Nevoljaš
nevoljaška šuma, neobnovljena skijaška staza u blizini, Velika i Požega također
...a kad je sunce zašlo, priroda se pretvorila u narnijski mističnu. Pravi doživljaj tišine i mira. Duboko udahnuti.
Planinarimo i dalje.
četvrtak, siječanj 15, 2009
Here is a page
from the emptiest stage
A cage or the heaviest
cross
ever made
God send the only true friend I call mine
Pretend that I'll make amends
the next time
utorak, siječanj 6, 2009
(Nisu Marinkovićevi. )
Šetao je dugo i uporno gradskim ulicama noseći natpis "Besplatni zagrljaji". Crno-bijela svakodnevica u kadru traženja. Bio je tužan jer se nitko nije želio grliti, ali nije to da prolaznici nisu bili željni zagrljaja, nego...(ljudska su to nepovjerenja)
I tako...ljudi su prolazili pored njega ni ne gledajući ga sve dok se jedna stara žena nije zaustavila pored njega. Tko zna zašto? Bila je niska i čovjek se morao sagnuti i čak kleknuti na koljena kako bi je zagrlio. On je kleknuo na koljena pred njom pred svim tim ljudima, da. Bila je sretna i bio je sretan. Pojavila se boja na njihovim licima, kaputima, ulicama.
Tako je bilo i na osječkim ulicama. Ali, ne baš isto tako... Osječani se vole grliti.
Bespla zagrljaji su me raznježili.
U ja sam u zimskom predvečerju dobila prijateljski zagrljaj makar se nismo ni dotakli. Trebao mi je.
Trebao mi je taj "zagrljaj".
U nedjelju smo bili na obližnjem jezeru. Stablo utopljeno u vodi. Zaleđeno u vodi.
Nije više igračka vjetrova, ali i ja se, poput njega, još držim - granama za let, korijenjem za dom.
nedjelja, siječanj 4, 2009
pečene kobasice
domaći kukuruzni kruh
bošpor
kuhano vino
i rakija
yesterday, na sanjkanju, all my troubles seems so far away, pa smo s dobrim društvom dugo u noć, u zimsku bijelu noć, divanili o danima prošlim, danima budućim
optimizam je ipak neuništiv dok je vjere u sebe
(ne daj se, generacijo)
nedjelja, prosinac 14, 2008
Bila je to Europska avenija kojom smo kasnije te noći hodajući iscrpljeno s noge na nogu uspjele doći do stana, i bio je kolovoz i bio je Osijek jedne od onih zadnjih godina devedesetih. Nosila sam je dok su joj oči bile zatvorene držeći je za laktove. Ruke su me jako boljele.
Kad sam je neomeđeni dio vremena prije te noći izvukla iz Drave, nisam uspijevala shvatiti (tada ne, poslije sam znala) zašto se nije željela boriti sama sa sobom. Nisam je poznavala (i samu sam sebe tek upoznavala i prepoznavala u nekim bliskim ljudima), ali je dopustila (i pomogla mi) da se to dogodi, uz vrlo malo riječi: Što je tvoj jad veći, osmijeh ti je širi.
Istina. Plakati mrzim.
Bio je kolovoz, ove godine i sjećala sam se, ljuljajući se s njim u kasnoj tami svoga dvorišta, kako je bila promrzla i mokre kose.
Plesali smo na ovu pjesmu sve dok nije zaspao na mome ramenu pa i poslije, dok me ruke nisu zaboljele. Pa i poslije, dok su me boljele.
Znam: tad nije vjerovala u sebe.
Ali, prošlo je mnogo vremena od tada i naučila se boriti sa samom sobom.
Postala je jaka.
nedjelja, studeni 30, 2008
Čarobnjak iz Oza, pravi lažac, usput rečeno, nije uspio prevariti djevojčicu iz Kansasa. Sve do kuće uz nju korača mudrost, hrabrost i ljubav jer ipak, rečeno je, "there's no place like home".
Iako nemam crvene, a kamoli čarobne cipelice, nego starke, svejedno koračam trudeći se naći sigurnost na putu ispod zvijezda (čovječe, pazi!)
Neku sam večer fotografirala svoj mjesec koji je u posljednjih par mjeseci (!) ne-sna postao moj legalni ljubavnik. Okrećem se često u nemir.
Spoznala sam večeras da:
a) djetetu nije teško objasniti smisao Božića i nade
b) da ima toliko pitanja na koje ne znam odgovoriti
c) da ima toliko pitanja koja sam zaboravila postaviti
Izljubih ga za četvrti rođendan. Taj smo dan promatrali jelene i košute na Zidinama, vozili se smrzavajući se na fijakeru do sela. Oranicama je za snove potreban snijeg.
U petak se dogodio crno-bijeli svijet. Izostanak boja opravdao je i nedostatak žute boje u kolačima na stolu rock-caffea.
A večer prije svih ovih, čekala sam na ovome mjestu, strpljivo i jesenski sjetno,
da dođe novo vrijeme za nas...
nedjelja, studeni 16, 2008
Prije dva tjedna vraćao se pješice s nogometnog treninga u društvu svoga najboljega prijatelja.
Moj bivši đak, Đuro Š., neće nikada proslaviti 18. rođendan.
Počivao u miru, dječače.
srijeda, studeni 12, 2008
Primih zanimljiv mail (slijedi u nastavku) koji me utješio i dao snage za dalje (i nade da ćusačuvati zdrav razum), a baš mi je to trebalo. Već dva dana čuvam netjake, i moram priznati – ne znam kako ću izdržati još iduća dva (ma ipak je to retoričko pitanje). Zaključila sam da je čuvati četvoro djece ( 3, 4, 5, 6 godina) isto kao da ih ima i desetoro.No, sad je mir u kući. NAPOKON!Zaspali su tek nakon treće priče za laku noć.
Rex (mačić, birthday present) i ja smo na fotelji, putujemo Rusijom. Nema više ni Tita ni Staljina, ali Moskva je ostala. Vjerojatno je nikada neću vidjeti uživo, ali budući da sam gorljivi gledatelj (i repriza) Jamesa Bonda, čini mi se kao da je već poznajem. Barem neke poznatije dijelove, jel.
Gramofon ne kupih. Nema toga više u ovim mojim zabitim krajevima.
Nemam love ni za Interliber. I to mi žao, al neka. Neki sam dan brisala (aaapćih!!) prašinu sa knjiga. Trajalo to do dugo u noć jer sam gotovo većinu prelistavala i iščitavala i usput dobila iščašenje vratne žile. Našla sam Bibliju iz 1925. godine u kojoj je Novi Zavjet preveo Vuk Karadžić! Jednu posebno čuvam: Spomenak svega svita vikov Antuna Vramca od prije kojih dvjestotinjak godina. Rekoh već – da mi gori kuća, prvo spavašam djecu, onda knjige. I to je to.:)
Dobro, dakle, živa sam. Prolazim ranim jutrima kroz maglene vinograde i izorane njive. Blata još ni. Dišem duboko. Dođe mi zaplakati kad sam sama sa sobom.
No, to je već druga priča.
A ovo smo mi, ljetos zajedno.Ribice nam grickaju stopala. Pjevali smo Pišonju i Žugu.
Vidi prilog (izvor: Mirjanin mail):
BOG JE STVORIO DJECU (A USPUT I UNUKE)
Za one od nas koji imaju djecu oko sebe,
bilo da su naša vlastita djeca,
unuci,
nećakinje,
nećaci,
ili učenici...
evo vam nešto što će vas nasmijati.
Uvijek kad su vam djeca van kontrole,
može vas utješiti pomisao da se čak ni
Božja svemoćnost ne odnosi na Njegovu
vlastitu djecu.
Nakon što je stvorio nebo i zemlju,
Bog je stvorio Adama i Evu.
I prva stvar koju je rekao bila je
' NEMOJTE !'
'Nemojte što ? '
upitao je Adam.
'Nemojte jesti zabranjeno voće,'
rekao je Bog.
'Zabranjeno voće ?
Imamo zabranjeno voće ?
Hej Eva... imamo zabranjeno voće ! '
' Nema šanse ! '
'Ima šanse ! '
'NEMOJTE jesti voće ! '
rekao je Bog.
'Zašto ? '
'Zato jer sam ja vaš otac i jer ja tako kažem ! '
odgovori Bog,
pitajući se zašto nije završio Kreaciju nakon
što je stvorio slonove
Nakon nekoliko minuta,
Bog je ugledao svoju djecu kako grickaju jabuku
i iznervirao se !
'Nisam li vam rekao da ne jedete voće ? '
upita Bog.
'Uh da,'
odgovori Adam.
'Zašto ste onda jeli ? '
upita Otac.
'Ne znam,'
reče Eva.
'Ona je prva počela! '
rekao je Adam.
'Nisam ! '
'Jesi ! '
'NISAM ! '
Bogu ih je bilo dosta pa ih
je kaznio tako da moraju
imati vlastitu djecu.
Tako je postavljen model i on se nikada nije promijenio.
Ako uporno i s ljubavlju nastojite pružiti djeci mudrost koju
ne prihvaćaju,
nemojte biti strogi prema sebi.
Ako je Bog imao problema prilikom podizanja djece,
zašto mislite da će za vas to biti
dječja igra ?
STVARI ZA RAZMIŠLJANJE !
1. Provedemo prve dvije godine njihovog života u nastojanju
da ih naučimo hodati i govoriti. Nakon toga provedete sljedećih
šesnaest godina govoreći im da sjednu i ušute.
2. Unuci su nagrada od Boga za to
što niste ubili vlastitu djecu.
3. Majke tinejdžera sada znaju zašto neke
životinje jedu svoje mlade.
4. Djeca vas rijetko pogrešno citiraju.
U stvari,
obično riječ po riječ ponove ono što
vi ne biste rekli.
5. Glavni cilj održavanja dječjih zabava je
da se podsjetite da postoje djeca
koja su gora od vaše
6. Osigurali smo kuće od djece,
ali oni svejedno ulaze.
SAVJET DANA:
Budite dobri prema svojoj djeci.
Oni će vam jednog dana birati
starački dom.
I NAPOSLIJETKU:
AKO STE JAKO NAPETI I
DOBILI STE GLAVOBOLJU,
SLIJEDITE SAVJET KOJI PIŠE
NA BOČICI S LIJEKOVIMA:
'UZMITE DVA ASPIRINA'
I 'DRŽATI PODALJE OD DJECE'!!!!!
subota, listopad 4, 2008
...još jedna godina, s povremenom tugom, nenamjerno iskorištena za spoznavanje, počinjene su neke gluposti (piaf je već pjevala o tome), imala sam moć i sreća je imala mene, nešto izgubila a zauzvrat dobila više,
ali, bemti, s 32 sam još uvijek bez gramofona
subota, rujan 6, 2008
Ima svoju školsku torbu i u njoj knjige i pernicu. Potpuno opremljen, pere zube tako opremljen s torbom na leđima. Stalno priča o svojoj učiteljici i novim prijateljima iz svog razreda. Ide u 1ce. Moj školarac, đak - prvak.
On je, vidim, sretan, a ja ne znam kako se ustvari osjećam. Kad ga gledam dok rješava zadaću, drži olovku u ruci, ispituje me, dođe mi, u isti čas, i zaplakati i nasmijati mu se.
Nikako mi nije jasno kad je već toliko narastao... A što ga još čeka...
(A neki dan smo mjerili bracinu visinu -čovjek ima punih 100 centimetara!)
Moje se srce ne može izmjeriti.
nedjelja, kolovoz 24, 2008
nedjelja, srpanj 13, 2008
ponedjeljak, srpanj 7, 2008
Bilo je ludo i nezaboravno (kako drugačije uz ovu ekipu). Budući da smo zakasnili na trajekt, spavali smo na plaži - ali, naspavali baš nismo. Sve u svemu, od Slatine do Raba trebalo nam je točno 12 sati (sad uzmite kartu Hrvatske u ruke pa vidite sami i, slobodno se smijte!)
Ipak, nije nam bilo teško raditi. Posao smo odradili kao profesionalci, ali, za sada samo smo amateri s fotoaparatima.
Miris kamporske lavande sad je i mojoj kući.
Ako netko zna koja životinja nastane iz ove čahure, bila bih mu zahvalna da me prosvijetli.
Dva modela. Jedan stari ruzinavi brod, i mlada kolegica puna ideja.
Ovo je rapska luka u 4 i 49 ujutro. Ne propuštam jutra, osobito ovakva.
Hvala domaćinima i Rabu na lijepom gostoprimstvu.
petak, srpanj 4, 2008
Sigurno se pitate gdje li smo? Ev nas. Na vr brda iznad Senja grada.
Putovanje je divno započelo. Na vrijeme. Ali, izgubili se u Glini, izgubili u Gvozdu, kočnice počele smrdjeti i otkazivati, ostali bez kratkih svjetala i, naravski, nakon što nas policija zaustavila radi preticanja na punpoj crti, zakasnili na trajekat za Rab. Sve to danas.
Da skratim. Sad čekamo da svane jutro. Tu na sred, mrak je pa ne vidim točno, Senja i usred noći gledamo u Nehaj kulu, žderemo kulen i čvarke i zafrkavamo se.
Aliiii.. jeste li znali da je cesta od negdje ?? do Otočca u izradi? To jest, uopće nema ceste, samo kamenje i rupe. Nema ni kuća.Nema ničega. NI-ČE-GA. Vukojebina nedođija, majko moja.
Neka, ipak nam je lijepo. Toplo je, bogu fala, imamo vina, a sutra kad, ako stignemo, nakon spavanja u autu, idemo u branje lavande.
Lijep pozdrav, idemo do trajektne luke. Možda ima neki dernek!